Biokovo izvan Staze

Za razliku od Mosora kojeg poznajemo od malih nogu, Biokovo smo prvi put posjetili u studenom 2020. na izletu Subotišće - Sveti Nikola (planinarska šetnja) - Bukovac (nešto zahtjevnije, nemojte da vas zaplaši mali dio po siparu). Nakon osam izleta (do studenog 2022) ne možemo reći da se na Biokovu osjećamo kao kod kuće kao na Mosoru.
Stoga bilo bi dobro da prvo pogledate Mosor izvan Staze. Uzmite u obzir da je Biokovo 400 metara više od Mosora pa su i klimatski uvjeti suroviji. Veće su i visinske razlike koje treba savladati (naprimjer Topići - Sveti Ilija 1400/1500 metara). Izvorske vode na nepresušnim izvorima nema. Na izvoru podno Bukovca ni kapi, a izvor Korita iznad Basta kap po kap možda pola litre za pola sata. Mehanička pumpa kod kuće na Bukovcu je skinuta tako da i tamo nema vode.

Za početak po markiranim putovima upoznajmo područje koje nas zanima. Možda dobijemo i poticaj za iskorak izvan označenih staza. Ako snimimo poneku fotografiju često na njoj naknadno vidimo nešto što nismo primijetili u realnom vremenu.
Staze na Biokovu nisu markirane "idiot sicher" pa ih je dobro prethodno upoznati. Da bi utvrdili gradivo mogli bi se nakon savladanog uspona po istoj stazi vratiti u dolinu. Poznavajući putove silaska osjećat ćemo se sigurniji izvan staze, neće nas još dodatno brinuti nepoznat silazak. Dok ne ovladamo materijom osim mobitela trebali bismo imati i papirnatu planinarsku kartu, jer mobitel može ostati bez signala, baterija se isprazniti, a nakon pada i postati posve neupotrebljiv. I čeona lumenima nabildana svjetiljka neće biti na odmet, pogotovo kad je dan kraći od našeg izleta.
U pravilu nemojmo se spuštati nepoznatom izvan stazom. Može nam se desiti da silaz postane pretežak i da se moramo u usponu vratiti natrag više stotina visinskih metara. Također pri nepoznatom usponu nećemo se popeti tamo gdje se po istom putu nismo u stanju spustiti. Ako poslije negdje zapnemo nećemo se više moći vratiti.
Nećemo podcjenjivati ni vručinu. 1500 visinskih metara uspona na 25⁰C može biti mačji kašalj, ali na 35⁰C i 300 visinskih metara može biti previše. Ako nas privlaći hodanje po vručini to treba i trenirati. Početi naprimjer s 300 visinskih metara u 8 ujutro, pa ako nam ide, polazeći sve kasnije postepeno povečavati radnu temperaturu, a i nadmorsku visinu. Ako nam pritom trebaju velike količine vode, veće nego što možemo nositi, onda možda i nismo nadareni za ovakvu aktivnost.

on-line karte:
    HGSS kartografija   Serija Dinarske Alpe   6  PP Biokovo 2023.
    Sigurne staze
    mapy.com

Čorlina

karta

Možda se i zove tako da bi se sebično sačuvala njena ljepota. Na zapadnom Biokovu Čorlina je naš prvi izbor. Šćirovac je tu najviši, ali jedanput na njegovom vrhu više je nego dovoljno. Pogledom na sjever obuzimaju nas nepregledna jata vjetrenjača. Što bi rekao Don Kihot da ih vidi. Dominantna je i trasa autoputa. Osjećamo njegovo glasanje. Naslućuju se nova vremena, a kakva će biti ne zna se. Umorni bi se odmorili, ali na vrhu nema gostoljubivog mjesta.

Čorlina je na primorskom grebenu, okupana toplim suncem juga. Na njenom zelenom tepihu opuštamo se nakon napornog uspona uživajući u raskošnom pogledu na more i otoke. Nemamo direktni vizuelni kontakt s priobaljem pa se ne čuje urlanje motora na visokim okretajima koji se penju k Tunelu ili se obrušavaju prema moru. Ne čuju se ni pneumatski čekići građevinskih strojeva.

S Čorlinom se povezuje i jedna drevna biokovska legenda. Dok je prelijepa pastirica Čorlina na livadi podno vrha napasala svoje blago, napastvovaše je zločesti čoban. Čuvši njeno zapomaganje, priletjela joj je u pomoć dobra vila Biokova skamenivši zločestog čobana u obličje reptila. Ta okamina se naziva i Gušterova stina.

Za početak po markiranim stazama:

Bartulovići - Grljak - Kale - Čorlina (- Šćirovac)

Lagana kravlja staza koja nas u svom gornjem dijelu vodi kroz nestvarno lijep krajolik. Lagana u tehničkom smislu, ako mogu krave možemo i mi. Ali radi se o 1300 visinskih metara pa i uz solidnu kondiciju treba nam barem 4-5 sati do vrha. Staza je ugodna za hodanje, nije poput širokih kravljih staza na Bohinju s podlogom od uglačanog podlokanog kamenja koje se izvrće pod našim cipelama hoteći nam uganuti nogu.

Subotišće - Sveti Nikola - Bukovac - Zec - Čorlina (- Šćirovac)

Oaza prirodnog mira i ljepote. Od Bukovačkog sedla (sedlo između Čorline i Vrha Bukovca) nakon kratkog i oštrog uspona markirana staza se dugo i lijeno vuće ulijevo. Od raskršća za Pozjatu slijedi opet kratki i strmi uspon na sjeverozapadni greben Zeca i po njemu povratak na desno na Zec i Čorlinu.
Ljubitelji “bržih” uspona (savladavanje veće visinske razlike na manjoj udaljenosti, a dugotrajni blagi usponi i silazi su nepotrebno iscrpljivanje hrskavice i ligamenata) mogli bi se odlučiti za Zapadni brid Čorline. Prethodno bi bilo dobro promatrati sa Vrha Bukovca (Ovčja Pola) jugozapadnu padinu Čorline.

Šute - Vrataca - Čorlina (- Šćirovac)

Odmah na izlasku iz sela Šute koje ima čak i kružni tok čeka nas raskršće. Više nas privlaći staza (izravni pristup) koja vodi ravno gore, ali markirana zaobilaznica (studeni 2020) nas u stalnom, blažem usponu odvlaći u desno pa nakon lijevog zavoja u dugoj prijećnici vraća na lijevo. Najvjerojatnije se kod Šutine kamenice (520m) ove dvije staze spajaju.
Nakon već pomalo monotone priječnice počinje ono pravo: dug i strm uspon kroz šumu do Vrataca (Vraca). Kod Šutinih staja malih predah od par minuta skoro po ravnom da bi staza opet postupno postajala sve žešća i iscrpljujuća.
Pravi sportski izazov koji svakako treba ponoviti i to s izravnim pristupom. Ta je varijanta u neko vrijeme bila označena kao "službena" markirana staza. Planinarska staza polazi od zadnjih kuća u zaselku i dobro je označena. Odmah na početku je raskršće s dvije staze koje vode u planinu. Lijeva je markirana ali malo zarasla a desna nije markirana ali je prosječena i malo položenija od lijeve.

Topići - Vrata Topola - Vrataca (- Sveti Ilija)

Malo ispod Vrataca u blizini kamenih ostataka pastirskog stana je raskršće, lijevo za Šćirovac, desno za Ledenicu i Svetog Iliju. Prvi put srce će nas sigurno vući prema Svetom Iliji. Vratimo se po istom putu da u silazu “snimimo” dugu priječnicu jugoistočne pa južne padine Čorline. Trebamo pažljivo pratiti markacije. Ako na dvadesetak metara ne naiđemo na slijedeću, vratimo se do zadnje i pokušajmo ponovo. U Topićima nema putokaza Sveti Ilija, a početak staze je diskretno oznaćen. Staza je vrhunski estetski i sportski doživljaj. Ako ste u kondiciji možete divljati s pulsom kao oni tunelski motoristi s okretajima svojih motora. Kako to srce veseli kada pritom ne osjeća bol u očima i trbuhu te teturanje svijesti. Od Topića skoro do Vrata Topola posve smo ogoljeni zvukovima doline. Uz neometani pogled na obalni građevinski pojas u mozak nas kljucaju pneumatski čekići ili neobični limeni zvukovi poput lupanja kante o kantu koji postaju sve jači kako dobijamo na visini. Ako se poštuje sveta nedjelja i zapovjedni praznici, to bi trebali biti naši dani za ovu predivnu stazu.
Na stazi nas očekuju i turističke atrakcije:
Vrata Topola ² otvaraju nam nove svijetove: pristup Topolu, Sokolu i Bukovcu, a
Kiklopska stuba i Kamenita polica ulaz u Gornji dom Čorline. Nakon 33 koraka lijevi zid Kamenite police posve nestaje u južnoj padini Čorline. Prekaljeni planinari koje napor dovde nije načeo, a ktome žestok uspon mami, mogli bi na ovom mjestu napustiti sigurnost markirane staze i otisnuti se u nepoznato po južnoj padini Čorline do njezinog vrha.
Malo prije Vrata Topola u doba cvatnje Cvijetnjak nas očarava svojom ljepotom.

Vošac

karta

Makar ili Kotišina pitanje je sad. Ipak smo se odlučili za Kotišinu. Prelijepa staza, kao da je građena po mjeri krava, u serpentinama u blagom usponu, ponekad malo strmije, penje se do primorskog ruba središnje biokovske visoravni, nekih pola sata istočno od Vošca.
Nakon prvog skoka iznad Kotišine slijedi blaža šumovita padina pa drugi skok do visoravni. Na gornjem rubu te padine prolazimo kroz čarobnu šumu, idealno mjesto za odmor, a ako smo premoreni i samodostatni cilj. Dobrim dijelom staze vizualno smo izolirani od priobalnog urbaniziranog pojasa pa smo prikraćeni za slušanje građevinske simfonije za nekoliko kljucala i limenih udaraljki.
Po visoravni smirujuća šetnja do sedla Štrbina podno vršne kupole Vošca. Tu označena staza vodoravno prijeći udesno, a mi možemo ravno gore uz lijevi rub njegove istočne padine bez teškoća do vrha. Jednom ili dvaput za održavanje ravnoteže prihvatit ćemo se reda radi za stijenu, ili ćemo ta mjesta zaobići na desno.
Ovaj dio puta po visoravni prošli smo u blaženom miru prirode, uživajući na vrhu u odmoru i raskošnom pogledu. Oko jedan sat bager je počeo delati na pristupnoj cesti do Doma pod Vošcem. To je bio jasan znak za povratak. Prošla nas je i želja da uz njegovo glasanje priječimo po grebenu vrh Perčina.

Godinu dana poslije došao je na red i uspon iz Makra. S željom da priječimo od Kruške po stazi za Veliko Brdo do jugozapadnog grebena koji se penje na kotu 1417 (Duvanjci) na hrptu koji povezuje Vošac i Štropac koji je istovremeno i primorski rub središnje Biokovske visoravni. Između tog grebena i Vošca je udolina Vlaka.
Međutim greben nam je od Kruške izgledao pretežak, pa nastavljamo markiranim putem za Štrbinu (i Vošac) s novim ciljem: Sjeverozapadni hrbat Vošca. U jednom trenutku staza se posve približi jugozapadnoj stijeni Vošca koja na tom mjestu tek počinje rasti. Tu je poput lako pristupačne padine visoke tek desetak metara. Pored staze s lijeve strane je i čovječuljak ohrabrenja. Izlazimo na hrbat i po njemu se dalje penjemo. Nedaleko s naše lijeve strane je još jedan hrbat s plitkom dolinicom između nas. Nastavljamo po dolinici ili našem desnom hrptu (iako nas vuče prema lijevom) kako nam je lakše ili privlačnije sve do točke spajanja dvaju hrbata (ili račvanja u smjeru spusta).
Sutradan iz Baškovića, sjeverozapadni hrbat Vošca izgleda nam teži nego jugozapadni greben kote 1417 (Duvanjci). Da smo ovu sliku prije vidjeli najvjerojatnije bi odustali od ovog uspona. Ipak veći dio hrpta je hodanje, tu i tamo uz lagano pridržavanje rukama. Ima detalja i po nekoliko metara solidne jedinice pa i jedan pokret dvojke baš u točci spajanja dvaju hrbata. Klimavi kamen za kojeg bi se bilo najlakše uhvatiti, se ljulja pod pod našim rukama pa treba potražiti sigurnije oprimke. Najvjerojatnije se ovo mjesto može izbjeći. Pod vrhom Vošca susrećemo još dva čovječuljka jedan uz drugog baš na mjestu gdje hrbat skreće na sjever. U usponu nam i nisu potrebni. U spustu nas upozoravaju da treba skrenuti udesno, ali ovaj put ipak nije prikladan za silazak.
S početnog dijela puta Makar - Kruška jasno se vidi trokutasta južna stijena Vošca. Sjeverozapadni hrbat djeluje poput grebena, ali iza vidljivog gornjeg ruba stijene "greben" prelazi u pitomiji hrbat, sa njegove druge strane skromne visine. Ponekad nam izgleda kao da nestaje stapajući se s zapadnom padinom Vošca pa bi ovaj uspon mogli zvati i "uz desni rub".

I staza iz Makra je privlačna, "brža" je od one iz Kotišine koja nam se sa svojom čarobnom šumom i beskonačnim vijuganjem ipak više svidjela. Bila je subota, praznik, te je dolina mirovala. Tu i tamo bi se čuo nekakav nestašan motor koji nije uznemiravao idilu prirode kao ni metalno glasanje Planinarskog doma pod Vošcem.