Samoborsko gorje izvan Staze

Za ljubitelje strmih livada

Kad lišće otpadne sa stabala priroda nam otkriva nove putove. Razborito bi bilo, obilaziti ih prvo u usponu, snimiti situaciju te uočiti strme skokove koje treba izbjegavati, a mogli bi nas privući u silazu. Za vrijeme vlažnih i vrućih ljeta trava i ostalo niže raslinje mogu toliko nabujati kao da smo u malim tropima. Kad počne listanje treba posebno paziti i na krpelje.
Trava bi trebala biti potpuno suha, jer strmine nisu bezazlene. Ako se okliznemo na mokroj ili vlažnoj travi mogli bi dobiti popriličnu brzinu prije nego se zaustavimo. Polegnuta trava ili trava pokrivena suhim lišćem može biti pogotovo klizava.
Za vrijeme obilnog snijega moguće su i lavine, a ako je snijeg mekan praktički je nemoguće kretanje po takvom terenu. Teoretski u idealnim uvjetima kad je snijeg dovoljno čvrst da ne proklizavamo pri hodanju, ali ipak dovoljno mekan da propadamo u njega barem za visinu visoke cipele mogli bi se odlučiti za Prvi izlaz. Ali ipak i uz barem malo visokogorkog iskustva u kretanju po snijegu.

Od svih predloženih puteva nama je najprivlačniji Drugi izlaz. 250 visinskih metara stalnog i žestokog uspona, pogotovo na početku i kraju. Penjemo se po livadama obrubljenim i prošaranim niskim stablima u ambijentu idilične divljine. Sjeverne i sjeverozapadne padine Malog Oštrca posve su otvorene prema glasanju doline, pa ako želite uživati samo u zvukovima prirode izaberite nedjelju ili praznik za vaš izlet.
I ostali putevi imaju svoje draži.
Put u Rupu kao da nas vodi tamo daleko u nepristupačnu divljinu, međutim Rupa je brzo i lako dostupna od markiranog puta Šoićeva kuća - Planinarski dom Ivica Sudnik (Veliki Dol).
Treći izlaz je najljepši. Smirujuća i nedodirnuta priroda s izazovnom završnom strminom.
Idilu Prvog izlaza u gornjem dijelu uznemirava brazgotina na licu travnatog hrpta.

Na raspolaganju su on-line karte:
HGSS kartografija   Serija Kontinentalna Hrvatska   14 Samoborsko gorje 2019.
Sigurne staze

Šus

Za početak kao mali test kondicije i sklonosti za ovakvu vrst planinarenja možemo izabrati Šus, strmu vododerinu koja savladava sedamdesetak metara visinske razlike.
Od autobusnog okretišta u Malom Lipovcu spustimo se po makadamskoj cesti do potoka gdje se na desno odvaja traktorski put. Po njemu u blagom usponu do mjesta gdje se put počinje neznatno spuštati. Baš tu, na tom dijelu puta na njegovoj najvišoj točci odmah na lijevo gotovo pravocrtno se penje Šus do zapadnog kraja Dugog sedla.

Put u Rupu

Pristup je markiranom planinarskom stazom od Šoićeve kuće na Oštrc. Prvo uspon na Stari grad Lipovec pa spust do Dugog sedla između Lipovca i Malog Oštrca. Nakon sedla slijedi vrhunski pravocrtni uspon po hrptu, koji malo prije vrha Predbrda popusti.
S vrha Predbrda lijepo se vidi, kad nema lišća na stablima, Vrh Malog Oštrca i Vršić. Markirani put slijedimo još malo u spustu do Sedlića. Tu ga ostavljamo i priječimo ulijevo šumovitu padinu u laganom usponu i za par minuta smo na travnatom hrptu, na Putu u Rupu. Po njemu se spuštamo, prvo po travi, a zatim kroz šumu.
Hrbat se podijeli u dva hrpta s plitkom i strmom udolinom između njih. Lijevi je izraženiji i s glavatom uzvisinom na kraju. Biramo desni hrbat po kojem ćemo se spustiti u Rupu. Dolazimo i do najtežeg mjesta na kojem se nalazi (barem desetak godina) i pet-šest metara tankog užeta više kao ohrabrenje da smo na pravom putu nego kao pouzdan rukohvat u spustu. Pridržavat ćemo se za grane i za korijene koji su isplivali na površinu i eventualno za održavanje ravnoteže jednom rukom za uže, pazeći da ga ne preopteretimo i da u slučaju pucanja užeta ostanemo na nogama.
Ako smo položili ovaj kratki test nastavljamo spust po i dalje strmom (ali ipak blažem) hrptu koji bi mogli zvati čak i greben. Pridržavajući se za grane i stabalca silazimo u Rupu.
Nakon pedesetak metara po skoro ravnom terenu nalazimo se pored desnog kuta s stupovima omeđene livade. Skromna stazica u laganom usponu na desno dovodi nas na Visoravan gdje nestaje.
Na desno od nas je teško prohodna strmina. Naslućujemo trag traktorskog puta koji je reže u usponu s lijeva na desno. Nastavljamo po Visoravni paralelno s podnožjem strmine do traktorskog puta, napuštenog i zacijeljenog. Po njemu uzbrdo na desno. Za nekoliko minuta put nas dovodi do udoline između Drugog i Prvog izlaza gdje put nestaje.

Prvi izlaz

počinje na samom kraju traktorskog puta gdje se odmah desno nalazi na pola polomljeno stablo s gljivama na deblu. Po sporednom šumovitom hrptu na kojem je naše stablo izlazimo na glavni travnati hrbat i po njemu pravocrtno do njegovog vrha Vršića. Od polovine uspona prati nas brazgotina na licu livade koja pri vrhu prelazi u ožiljak. Izgleda poput traga kotača brdskih motora.
Ovaj put nije prestrm za silaz, ali moramo paziti da na vrijeme skrenemo sa glavnog na sporedni hrbat. Tu se nalazi jedna uska ugažena horizontalna stazica (divljih svinja?) koja nas poziva da po njoj skrenemo desno (u smjeru silaza) na sporedni hrbat. Također nas upozorava da ne prijeđemo preko nje i ne produžimo po glavnom hrptu koji postaje vrtoglavo strm.
Ovo je najlakši od svih puteva, možda dobar izbor za početak.

Drugi izlaz

je u početku veoma strm travnati greben koji počinje na lijevo (od traktorskog puta u usponu) dvadesetak metara prije kraja puta. Na greben se može popeti s puta odmah s njegove desne strane ili nešto niže po travnatoj padini s njegove lijeve strane. Uz pomoć busena trave, žilavih niskih biljaka kao stvorenih za rukohvate te grana i stabalaca dolazimo do središnjeg dijela koji je u naravi široki travnati hrbat podnošljive strmine. Završni dio je opet veoma strm. Pri Vrhu Malog Oštrca možemo prekoračiti kamenitu glavicu (jedan pokret 1°+ ) ili je zaobići po strmoj padini s desne strane. Drugi izlaz je prestrm za silaz, posebno prva pa zadnja četvrtina.

Treći izlaz

Slijedimo Put u Rupu do napuštenog i zacijeljenog traktorskog puta. Po njemu na lijevo u blagom spustu prema dolini. Put je posve zarastao da se jedva nazire. Trnovite grane nas hvataju ne dopuštajući nam prolaz. Nakon pedesetak metara put postaje uočljiviji i prohodniji. U blizini njegovog proširenja odvajamo se na desno po u početku jedva primjetnoj stazici, skoro po ravnom dolazimo do još jednog prohodnog traktorskog puta. Stazica ga prelazi i nastavlja u istom smjeru. Naš hrbat Trećeg izlaza već je vidljiv i na dohvat ruke. Uz minimalni uspon dolazimo do njega.
Sada samo po hrptu do Vrha Malog Oštrca. Nakon šumovitog početka hrbat je pretežno travnat. Čudesan ugođaj. Poput brižno njegovanog parka s osjećajem divljine.

Sjeverni hrbat

Po markiranoj stazi za Oštrc od Šoićeve kuće do Odmorišta (jugo-istočni kraj Dugog sedla). Tu napuštamo markiranu stazu koja se penje oštro uzbrdo. Skrećemo lijevo po neoznačenom putu prvih par metara po ravnom, a zatim u pretežno blagom spustu priječimo sjevero-zapadnu stranu Predbrda. Put je nekoć bio širok, ali ga je vrijeme stisnulo na usku ipak primjetnu i lako prohodnu stazu. Za desetak minuta dolazimo do zaravni u podnožju našeg Sjevernog hrpta. Put ga obilazi kroz mini klanac u oštrom desnom zavoju.
Na zaravni prije oštrog zavoja napuštamo put i na lijevo izlazimo na hrbat. Sada po njemu do vrha Predbrda preko kojeg vodi markirana staza Šoićeva kuća - Oštrc.

Veliki Turac

Prema Jezikoslovcu tura je i "duže kretanje po prirodi u kojem su etape, maršrute i vrste kretanja unaprijed određeni [planinarska tura; biciklistička tura; skijaška tura]".
Turac bi mogao biti muška tura. 900 visinskih metara u usponu i isto toliko u spustu u Alpama baš i ne bi bila neka velika tura. K tome visinska razlika je podijeljena u tri grupe po 300 metara uspona i spusta pa se u silazu možemo oporaviti prije slijedećeg uspona. Ali u Samoborskom gorju s najvišim vrhom od 879 metara, ovaj izlet možda i zaslužuje ovakav naziv. Za one koji vole što veću visinsku razliku na što kraćoj udaljenosti Veliki Turac obuhvaća pet puteva u jednu (be)smislenu cjelinu.